Напомена:
Kao libretist počeo je saradnjom sa Johanom Štrausom ustupivši mu libreto za muzičku igru Simplicius, koji je pre toga spremio i već dao u pripremu manje poznatom kompozitoru Alfredu Zamari. Simplicius (mogući prevodi naslova: Naivčina, Poštenjačina) prvi put je izveden 17. XII 1887. Zauzet radom u pozorištu, L. će se posle duže pauze javiti kao libretist u saradnji sa Hajnrihom fon Valdbergom: njih dvojica pišu libreto za operetu Ein Opernball (Bal u Operi) kompozitora Riharda Hojbergera, a kao podloga im služi šaljiva igra Ružičasti domino francuskih pisaca A. Delakura i Š.-M. Ankena; opereta je prvi put izvedena 5. I 1898. u bečkom pozorištu „Theater an der Wien“. U isto vreme L. predlaže već ostarelom i obolelom Johanu Štrausu da se od svih njegovih dotad komponovanih melodija za igru iskonstruiše muzika za jednu operetu koja bi bila bečka više i tipičnije no ijedna ranije nastala. Posla oko usklađivanja muzičkih deonica, njihovog povezivanja u celinu i izvesne obrade prihvatio se dirigent i kompozitor Adolf Miler Mlađi, a libreto za operetsku muziku dobijenu na taj način napisali su L. i Leo Štajn (v). Tako je stvorena opereta Wiener Blut (Bečka krv), koja je na premijeri u Karlovom pozorištu 25. X 1899. doživela potpuni fijasko; Štraus tada već nije bio živ. Dve g. docnije, u Theater an der Wien Bečka krv prolazi trijumfalno: upravo zbog odličnog libreta smatra se komadom onoga vremena. Posle smrti Kamila Valcela i Riharda Ženea, tada najviše cenjenih bečkih operetskih libretista, L. je vodeći pisac libreta u prestonici Monarhije i jedva pristaje da na unapred komponovanu muziku F. Lehara napiše tekst za operetu Der Rastelbinder (Drotar, prvi put izvedena 1902). Ova opereta smatra se ravnopravno Leharovim i L. delom. Za Leharovu operetu Der Göttergatt (Božanski muž) takođe libreto pišu L. i Leo Štajn, prema grčkom mitu o Amfitrionu (izvedena 1904). Svetski uspeh doživela je opereta F. Lehara Die lustige Witwe (Vesela udovica), prvi put izvedena 1905; za nju su mu libreto pripremili L. i Leo Štajn prema šaljivoj igri A. Mejaka Poslanički ataše (L’Attaché d’Ambassade). Oni radnju komedije zadržavaju u pariskoj sredini ali francuske, italijanske i nemačke ličnosti preobraćaju u glavnim ulogama u crnogorske, dajući pritom zemlji Montenegro ime Pontevedro! Tako se u komadu pojavljuju: pontevedranski poslanik u Parizu baron Mirko Zeta, sekretar poslanstva grof Danilo Danilović, pontevedranski konzul Bogdanović, pontevedranski pukovnik u penziji i vojni ataše Pričić, a među njima guslari (!), muzikanti, posluga. Libreto je, kad je reč o „dramaturškim zahvatima“ L. i Štajna u ovom slučaju, primer površnosti i besmisla stavljenih u službu povlađivanja blaziranom ukusu aristokratskih, kapitalističkih i malograđanskih društvenih slojeva Beča početkom XX veka. Opereta je posle prvog izvođenja obišla skoro ceo svet. Od poznatijih L. libreta treba navesti dva koja je napisao za operete Lea Fala: Der fidele Bauer (Seljak veseljak, 1907) i Die geschiedene Frau (Razvedena žena, 1908). Prema njegovom tekstu, pak, Ludvig Hercer i Fric Lener pripremaju F. Leharu libreto za operetu Das Land des Lächeln (Zemlja smeška, 1929). U SNP su izvedene četiri operete za koje je L. sam ili u saradnji napisao libreta: 1911. Drotar, u prevodu Ž. Savića; 1913. Razvedena žena, takođe u prevodu Ž. Savića; 1966. Vesela udovica, u prevodu i adaptaciji M. Foteza, i 1967. Zemlja smeška, u prevodu A. Biničkog. Svojom adaptacijom Fotez je, zamenom imena, u Veselu udovicu uneo lica (pretežno španska) koja više odgovaraju ambijentu i radnji u kojoj se opereta u svim svojim tokovima odvija. Drotar je izveden 1922. i u NP NSad.