·
·
·
·
Napomena:
Završio studij prava, a od 1825. živio od književnoga rada; uređivao je časopis Znanstveni zbornik (Tudományos Gyűjtemény), pisao i uređivao jezikoslovne radove, rječnike, te postao članom Akademije znanosti. Pjesničku slavu stekao je epom o osvajanju domovine, Zalánov bijeg (Zalán futása, 1825), s romantičarskim prikazom prošlosti, što je ponovio i u nizu epova povijesne tematike (Cserhalom, 1825; Vilina dolina – Tündérvölgy, 1826; Južni otok – Délsziget, 1826; Eger, 1827; Ruševina – A rom, 1830). Pod utjecajem W. Shakespearea, čija je djela prevodio, pisao je i povijesne tragedije: sažetak je toga stvaralačkoga razdoblja njegovo remek-djelo, bajkovita drama Csongor i Tünde (1831), u kojoj se spajaju svijet madžarskih narodnih bajki, renesansnih epova, filozofije ljudske povijesti i romantičarsko traženje sreće. Likovi utjelovljuju romantično poimanje ljudskih osobina i nagona (pravednost, dobrotu, hrabrost, čistoću, zlobu i dr.) te težnju za bogatstvom, znanjem i vlašću. U središnjoj priči ljubavnici Csongor i Tünde prevladavaju sve prepreke – ali se njihova sreća ostvaruje samo u vilinskom svijetu, gdje sjenu na nju baca monolog Kraljice Noći, utjelovljenja neizbježne prolaznosti. U tzv. reformsko doba, kao već kanonizirani nacionalni pjesnik, nizom je oda i poema podupirao nove nade. Oda Glas (Szózat, 1836) svjedoči o nacionalnim osjećajima, ali i težnjama za slobodom svih naroda. Povezivanje nacionalnoga i nadnacionalnoga obilježuje i filozofske pjesme Razmišljanja u knjižnici (Gondolatok a könyvtárban, 1844), Ljudi (Emberek, 1846), sa skeptičnim odnosom prema nadi i boljitku. Ta je skepsa nakon poraza madžarske revolucije i borbe za slobodu (1848–49) prešla u pesimizam u elegijama: Predgovor (Előszó, 1850), Stari Ciganin (Vén cigány, 1854) i dr.