Напомена:
delatnost:
Karadžićeva porodica doselila se u Srbiju iz Hercegovine;veliki srpski reformator jezika i književnosti nije prošao kroz redivno školovanje, bio je seljak samouk; čitati i pisati naučio je kao manastirsko đače u Tronoši;god 1804.odlazi na kratko vreme da uči u Sremske karlovce i u Petrinju, odakle se vraća u ustaničku Srbiju, u kojoj je od 1807. do 1813. pisar vojvode Jakova Nenadovića, sekretar Praviteljstvujuščeg Sovjeta, zatim učitelj, pa carinski i sudski činovnik, godine 1813., nakon ugušenog ustanka, odlazi u Beč, gde se upoznaje s Kopitarom, koji će ga otada godinama zdušno pomagati i upućivati u njegovu književnu radu. U razdoblju od 1834. do 1841. obilazi gotovo sve južnoslovenske zemlje 8boravi u Crnoj Gori i u svim krajevima Hrvatske, naročito u Dalmaciji, Sremu, Slavoniji), sakupljajući pesme, pripovetke i poslovice. Povremeno se vraća na godinu-dve u Srbiju, ali se unjoj zbog sukoba s režimom ne zadražava trajno; od 1825. najveći deo života provodi u Beču. kradžićeve reforme sastojale su se u sledećem:da se čist, narodni jezik uvede u književnost, da se u fonetskoj bazi pojednostavi pravopis, da se za svaki glas uvede po jedno slovo (trideset slova za trudeset glasova), na principu: piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano; da štokavština postane jedinstvenim srp-hrv. književnim jezikom.Sve do četrdesetih godina XIX veka (kad u odbranu njegovih reformi odlučno ustaju pesnik Branko Radičević i filolog Đura Daničić), Kradžić je među konzervativnom inteligencijom bio prilično osamljen;
dela:
Pjesmarica; Pismenica srpskoga jezika, po govoru prostoga naroda napisna; Srpski riječnik; prevod Novog zaveta; Život i običaji naroda srpskogs; zbirke narodnih pesama, narodnih pripovetki, narodnih poslovica; Gramatički i polemički spis I-III; Skupljeni istorijski i etnografski spisi; Prepiska u sedam knjiga i dr.